Predstavljamo ilustratoricu: Vedrana Novak

Stvaranje knjige je proces u kojem vas od početne jednostanične ideje do kompleksnog organizma koji se pojavi na velikom komadu papira u tiskari, vode želja, intuicija i – partneri. Ovo je kratka “osobna iskaznica” jedne članice tima koja je bila dio avanture zvane “Bitka za Zemlju”.

Vedrana, što te navelo da se baviš crtanjem, slikanjem, dizajnom…? I kada si se uopće odlučila da ćeš se time baviti, i od toga živjeti?
Vedrana: Takve stvari ne odlučiš, takve stvari se dogode prirodno kad je crtanje tvoj cijeli svijet. Već pred kraj osnovne škole znala sam da samo to želim raditi, a hoću li od toga živjeti nije ni bilo bitno, jer je ionako bilo bitno samo imati olovku u ruci. Tako je bilo logično da upišem školu u kojoj ću crtati kako ne bi gubila vrijeme na učenje. 🙂

Svijet je bio lopta šarena, što da kažem…

Reci nam malo o svom profesionalnom putu, kako je on tekao.
– Nakon Škole primijenjene umjetnosti, gdje sam maturirala na grafici, upisala Studij Dizjana i pravila se da sam dizajner. Nisam bila loša, još uvijek nisam (bar tako volim misliti). Mnogo sam naučila na poslovima kao dizajner, a budući da sam po prirodi perfekcionist, sve što sam radila i radim trebalo je biti savršeno ili nikako. Aaaali, ona olovčica s kojom bi odlazila u svoj svijet mi je jako, jako falila, i zato sam sretna što je uz posao dizajnera ta olovka opet našla put do mojih ruku. Zapravo se crtanje i dizajn u mom radu vrlo logično isprepliću, i jedno bez drugoga ne bi ni išli…

Nakon života u Zagrebu, s obitelji se se odlučila preseliti na Hvar. Kako je došlo do te odluke?
– E, pa ni takve stvari ne planiraš. Znam samo da sam prije nego što sam uopće upoznala supruga, kad sam prvi puta izašla iz trajekta osjetila u zraku miris doma. Hvar miriši zaista čarobno.  Trebalo mi je samo nekoliko kontinentalnih zima da ga nagovorim da se iz sivog Zagreba preselimo na sunčani otok.

Koje 3 stvari ti najviše nedostaju iz Zagreba, a za koje 3 si sretna da više nisu dio tvoje svakodnevnice na Hvaru.
– Uf, iskreno, nedostaje mi obitelj, prijatelji i komoditet koji ti pruža život u velikom gradu. Dostupnost svega nužnog za siguran život. Dostupnost liječnika, ljekarni i sličnog 24/7. Ipak sam majka dvoje male djece i moja prva otočka truama bila je vezana uz djecu i nedostatak prikladne lječničke skrbi na otoku. 
A ono što mi nimalo ne nedostaje su užurbani tempo života, konstantna vezanost za automobil i gradsko sivilo.

Imaš li kakvih uzora u svijetu ilustracija ili dizajna..?
– Dizajn je danas jako širok pojam i tu ne bi ulazila. Mnogo je dizajnera koji su postavili temelje struke još od doba Bauhausa (škole dizajna, ne dućana građevinskog materijala 🙂 ) pa sve do danas kada dizajn ulazi u neke sfere novog doba, nekad neslućene medije i načine izražavanja. Jedan od mojih prvih uzora bio je moj pradjed Ivan Špoljarević (zvali smo ga Otata) koji je bio svestrani umjetnik – slikar, kipar, književnjik. Po vokaciji je bio soboslikar, a zapravo je bio dizajner za tvornicu Borovo, i svojim rukama je oslikavao jumbo plakate i oglase za potrebe marketinga tvornice. To su moji temelji, duboko usađeni korijeni i genetska ostavština na koju sam ponosna. 
Što se tiče ilustracije, za knjige i slikovnice posebno, na hrvatskom prostoru me opčinio Tomislav Torjanac. Njegov izražaj, kolorit, ekspresija likova su kao da je netko izvukao slike iz dječje mašte i stavio ih na papir. 

Kada bi ti netko slavan/poznat ponudio kavu, sok, 24h svog vremena, neograničenu količinu boja i svoj dnevni boravak da mu ga oslikaš, što misliš s kime bi najbolje „kliknula“, tko bi prihvatio najbolje tvoje ideje? 
– Hm…Nikada me nisu imponirali slavni ni poznati, zapravo sam uvijek bježala od tog svijeta, pa čak i kad se radilo o svijetu dizajna i umjetnosti. Slavni ljudi imaju prevelika ega, a takvi ljudi nisu dobri za nikoga. Volim učiti od “malih” ljudi oko sebe, ljudi sa srcem i strašću, pa makar nikad nitko nije čuo za njih, ali ono što dobiješ od čovjeka koji iskreno živi svoju viziju bez obzira na ono što drugi misle je neprocjenjivo. Kad bolje razmislim totalno je logično da sam završili na otoku. Tu opstaje samo gola istina, jer se sve vrlo brzo sazna

Što ti je bilo najzabavnije prilikom rada na knjizi?
– Biti dio vizije “Bitke za Zemlju”, osjetiti i opipati zaraznu strast prema onome što voliš i želiš raditi. I uzbuđenje oko toga što sam dobila priliku ostvariti jedan od svojih skrivenih snova, a to je ilustrirati dječje knjige!

Što ti je bilo najteže prilikom rada na knjizi?
– Apsolutno ništa. Što može bit teško u crtanju? 🙂

Koje slikovnice ili knjige voliš čitati svojoj djeci? 
– Ježurka Ježić je moj apsolutni favorit! I kad ju ne čitamo, slušamo ju. U automobilu je uvijek spreman CD za krizne situacije i svi znamo cijelu pustolovinu napamet.